Disciplina i postavljanje granica – jesu li važni?

Disciplina i postavljanja granica danas je predmet strastvenih rasprava, pri čemu se najglasnije čuju dvije strane. Jedna koja vidi da je problem današnje djece u tome što su razmažena i ne poštuju autoritet jer smo smo odustali od kažnjavanja, ponajprije onog fizičkog. Malo ili malo više po guzi kada je potrebno omogućava da djeca poštuju autoritet i slijede granice, smatraju.

Kao drugi tabor, dio je roditelja i stručnjaka kojima je prioritet da se djeca dobro osjećaju i da se ne muče i suoačavaju sa bilo kakvom neugodom, poput frustracije, dosade, ljutnje, tuge… i tada će učiniti sve da dijete spase od tih neugodnih no zapravo nužno potrebnih osjećaja. No i jedna i druga strategija zavaravajuće su „efikasne“ jer nam se čini da djeluju i da smo tog trena dobili ono što smo htjeli.

 

• Kod vrlo strogog, grubog ili fizičkog kažnjavanja, tog trena dijete postane poslušno iz straha, no to mu ne pomaže da zaista dugoročno razvija regulaciju. Dakle, dijete zaustavlja ponašanje samo kada je prisutan autoritet kojeg se boji, no čim on nije na vidiku, dijete nije motivirano niti ima sposbnosti zrelijeg ponašanja. Takve situacije odgovoraju onoj iz svakodnevnog života kada ćemo voziti po ograničenju asmo kada znamo da je negdje policija. No čim vidimo da je „zrak čist“, opet ćemo voziti preko postavljenih granica.

 

• Kod vrlo popustljivog odgoja, kada ne postavljamo granice ili smo nedoslijedni jer nam djetetova bol „slomi“ srce, djetetova sreća i zadovoljstvo su također samo trenutni. Naime, želeći spasiti dijete od neugodnih osjećaja, činimo mu medjevđu usluga jer dijete nema priliku naučiti se nositi s tim neugodnim osjećajima. Međutim, dugoročno, ne samo da djeca ne postaju samostalnija, emocionalno i socijalno zrelija i odgovornija, već upravo suprotno – manje su sposobna regulirati se, ne razvijaju samostalnost i nesigurna su.

 

Roditeljstvo nije crno – bijeli svijet

Vrlo rano moramo naučimo da roditeljstvo nije crno-bijeli svijet. Ipak, nerijetko čujemo pojednostavljene, crno – bijele tvrdnje:

„premali je da razumije objašnjavanja, mora dobiti“, „ako vikanjem ili fizički ne postavim granice, tada ih uopće nema“ ili pak „najvažnije je da je dijete sretno“ i  „ne mogu podnjeti kada vidimo koliko joj je teško“.

Između crnog i bijelog postoji mnogo nijansi, a one mnogo bolje služe našem cilju s djecom – njihovom sazrijevaju, dugoročnom razvijaju bolje samokontrole i socijalnih vještina, a ne tek pukom zaustavljaju ponašanja zbog straha.

 

Je li disciplina potreba?

U našoj se kulturi pojam discipline vezuje ili izjednačava sa kažnjavanjem i strogošću i koristi se uglavnom u negativnom kontekstu. No, istinsko značenje riječi je potpuno drugačije. Sama riječ dolazi od latinske riječi „disciplina“ i znači poučavanje, učenje i znanje. A upravo nam je to i cilj kada postavljamo granice djeci: poučavanje novim ili boljim vještinama – samokontrole, suradnje, druženja… odnosno emocionalno i socijalno sazrijevanje djeteta.

Ne samo da su disciplina i postavljanje granica potrebni, oni su nužni za zdrav razvoj djeteta. Bez adekvatno postavljenih granica nema razvoja samokontrole i regulacije osjećaja i ponašanja niti odnosa s drugima. Dijete koje nema granica nema puno prilika razviti zdrav osjećaj odgovornosti niti sigurnosti – kako u vlastite roditelje i svijet oko sebe, tako i u vlastite snage. Dijete koje pregrubo kažnjavamo zaustavlja određeno ponašanje zbog straha, a ne zato što se zaista naučilo regulaciji.

Kada discipliniramo djecu, poučavamo ih. Dakle, poučavajmo ih – pažljivo.

Čemu zaista poučavamo djecu?

Ukoliko su uobičajene reakcije koje u odgoju prevladavaju vikanje, dugotrajno izoliranje, udarci ili strogo kažnjavanje, upravo je to ono što djecu poučavamo. Fokus i roditelja i djeteta se tada miče sa onoga što ih želimo poučiti na emocionalne reakcije i bitku. I tada dolazi do paradoksa – snažno osjećamo da dijete treba granicu i da ga želimo poučiti zrelijem obliku ponašanja, no nismo ga poučili dijete ništa o onome što smo zapravo htjeli. Već suprotno, jer su samo neke od pouka koje dijete može dobiti ako su to učestali načini:

–    Kad nije po tvom, izgubi živce
–    Kad te ne sluša netko manji, viči na njega i udari ga
–    Stani sa ponašanjem zbog straha (ne zbog razvijene samo-kontrole)
–    Bespogovorno slušaj autoritet jer će te u suprotnom boljeti
–    Roditelj može izgubiti kontrolu i povrijediti te. Kako mu onda vjerovati?

 

Uz prestrog, kažnjavajući način postavljanja granica, jednako je štetan onaj nedosljedan ili prepopustljiv. Tada su osnovne poruke koje šaljemo djetetu:

–    Da roditelju ne mogu vjerovati niti uz njega nisi siguran – jer mnogo puta nešto kaže a to ne učini
–    Da nisu sposobni nositi se sa mnogim situacijama ili bolnim neugodnim osjećajima jer ih roditelji odmah spašavaju od njih

Kako postavljati granice i disciplinu?

Koji je to drugi način efikasnog postavljanja granica, poučavanja i vođenja djece van ovih crno bijelih kategorija? Kako granice postavljati jasno, odlučno i na vrijeme? Kako zaista biti autoritet bez popuštanja ili bez toga da vikanje i udarci budu uobičajena metoda? Najčešće zapravo zapnemo da ideji da istovremeno ne možemo biti empatični prema djetetovim osjećajima i potrebama i vrlo doslijedni i čvrsti u postavljanju i držanju granica. I granice zaista jesu najjasnije i najedevatnije postavljene upravo kada uspijemo uvažiti dijete no ostati pri onome to mislmo da je važno.

Da, djeca će se boriti za ono što im je važno i na to imaju pravo. Vi kao roditelji imate pravo i dužnost pak postaviti granice i držati ih.