Važni stupovi samopouzdanja: samostalnost

Znate li da su samostalnost i samopouzdanje usko povezani? Da, nema zdravog samopouzdanja bez samostalnosti, a  period u ranom djetinjstvu kada to postaje važan razvojni zadatak vrlo je vidljiv tijekom 2.godine djetetova života.
Kada dijete prohoda ono postaje motorički samostalnije, a što mu omogućava jednu novu perspektivu na svijet kojeg sada mogu samostalnije istraživati.

To ujedno znači i novi osjećaj sebe, jer dolazi po većeg emotivnog i psihološkog odvajanja od mame, odnosno primarnog skrbnika. Djeca tada počinju doživljavati i graditi sebe kao  zasebna bića, odvojenih od osoba koje najviše brinu o djetetu, a to je ujedno i famozna faza „Neću!“ ili „Hoću sama!“, koja zapravo predstavljaju „deklaraciju nezavisnosti“, kako kaže dr. Brazelton. Jer „Neću!“ postaje razlika između mene, tebe i granica mojega ja.

Dakle, tijekom te važne faze, djeca počinju otkrivati sebe i svoje sposobnosti. To najčešće izgleda tako da djeca iznova i iznova pokušavaju učiniti neke stvari, od kojih su mnoge izvan njihovih dosega i mogućnosti. No taj unutarnji poriv, nagon u njima ih uporno i uporno vodi u nove pokušaje, koji zahtjevaju puno truda i često dovode do frustracija, ljutnje i nisu ugodni.

Ukoliko u tim sitaucijama prebrzo uskočimo i „pomognemo“ djetetu, radimo mu medvjeđu uslugu jer:

1.    dajemo mu povratnu informaciju da ono nije sposobno učiniti to samo

2.    uzimamo mu mogućnost za usvajanje određene vještine – a za mnoge vještine je potrebno mnogo prilika za vježbu.

3.    Uzimamo mu priliku za uvejžbavanje kako da se nosi s neugodnim osjećajima, poput frustracije, ljutnje, tuge…

Da bismo u nečemu bili dobri, za to je potrebno vrijeme i puno prilika za vježbu.

Kritka ne dovodi do rasta

Ukoliko pak u situacijama kada dijete ne uspije tražimo pogreške i kritiziramo ili imamo stanarde koji su previsoki za mogućnosti djeteta, vrlo izravno dajemo djetetu povratnu informaciju da je nesposbono, da nikada nismo s njime zadovoljni i izravno smanjujemo i narušavamo taj unutarnji nagon za samostalnošću.

Budite nenametljiva podrška i najvjerniji navijač.

1.    Pustite da dijete istražuje, isprobava, da pogriješi i da pokuša ponovno.

2.    Činjenje stvari umjesto djeteta – bilo zbog toga što nemamo dovoljno vremena, strpljenja ili nam je teško gledati da se dijete „muči“ je medvjeđa usluga i dugoročno doprinosi nesamostalnosti i niskom samopouzdanju

3.    Imajte na umu da je za razvijanje vještina potrebno vrijeme i puno pokušaja i pogrešaka. No bez toga, dijete nikada neće samo razviti svoje vlastite unutarnje mišiće

4.    Kada se dijete suočava sa sitaucijama koje su mu teške pokažite vjeru da će uspjeti, primjerice „Teško ti je sada. Ljuti te kada ne uspiješ. Sigurna sam da ćeš uspjeti“

5.    Dajte djtetu vrlo izravno povratnu informaciju da ga volite upravo takvo kakvo je – bez obzira na ponašanje. sa svime što može i (još) ne može.

6.    Podržite trud i djeteov osjećaj ponosa, umjesto rezlutata. Smanjite općenite pohvale.
„Vidi me, mama!“ „Vidi me, mama!“ odraz je ponosa na vlastito postignuće i potvrdnica uvjerenja da mogu, ne zato što mi govore i uvjeravaju me kako sam pametno i sposobno dijete, već zato što sam se, nakon puno pokušaja i pogrešaka, uvjerila da zaista mogu – vlastitim snagama.

I ono što dijete tada treba je da vidimo trud, uspjeh i ponos, mnogo više od najčešćeg Bravo!

Nesumljivo svi volimo čuti Bravo!, no idemo vidjeti zbog čega je ono manje sretna podrška samopouzdanju vašeg djeteta. Ako Vašem ponosnom 3-godišnjaku, nakon što se popeo i spustio niz tobogan kažemo „Uspio si! Ponosan si!“ Ili „Trudio si se i uspio si! Baš si zadovoljan“ – time opisujemo ono što se zaista dogodilo i pažnju djeteta usmjeravamo na njega i njegove unutarnje kriterije zadovoljstva.

Naravno da sva djeca žele ugoditi roditeljima i vole čuti Bravo! no radi se o vrlo općenitoj pohvali koja je vanjska i više govori o vašem zadovoljstvu negoli o djetetu, usmjerava dijete da traži vanjske potvrde vlastite vrijednsti umjesto unutarnjih i vrlo je kratkotrajnog efekta.

Samopouzdanje je upravo vlastita vjera i zadovoljstvo samima sobom, neovisna o vanjskim kriterijima i nagradama.

Samostalnost je važan stup samopouzdanja jer se temelji na našem uvjerenju da nešto mogu, a ne zato što su me uvjeravali da mogu. Tek kad sama isprobam i uspijem – znam da mogu i to mi nitko ne može uzeti.

Stoga podržite djecu u samostalnosti kako bi sama stekla to važno iskustvo i povjerenje u valstite sposobnosti.