„Nema razloga da se ljutiš“ i slične bajke

Ljutnja može biti vrlo snažan, preplavljujući osjećaj. I kao s ostalim neugodnim osjećajima poput frustracije, dosade, ljubomore, krivnje, srama… nije uvijek jednostavno s njima. I da budemo iskreni, ne samo djeci, već vrlo često i nama odraslima. I da budemo baš potpuno iskreni, učenje i usavršavanje kako se nositi s tim neugodnim, intenzivnim, preplavljujućim osjećajima često je zadatak koji uvježbavamo – čitav život.

 

“Mamice, apsolutno si u pravu.”

Kada se dijete ljuti, sa željom da ga umirimo, da ga poučimo što je okej, a što ne, s najboljom namjerom i da ga u konačnici „dobro“ odgojimo, najčešće mu pokušavamo objasniti zbog čega nema razloga da se ljuti, možda mu i objašnjavamo da se ne smije ljutiti. I tada imamo situaciju ljutitog, vrlo emocionalnog djeteta i roditelja koji mu pokušava racionalno nešto objasniti.

Tada dijete prestane urlati, smireno se digne s poda i kaže „Mamice, apsolutno si u pravu. To zvuči savršeno logično.“ i vrati taj crveni autić na policu. U bajkama. U realnoj povijesti smirivanja nikad se nije dogodilo da se bilo koja osoba smiri nakon što joj kažemo „Smiri se, nema razloga da se ljutiš.

Kada je dijete ljuto, pametni razgovori ne funkcioniraju.

I svima nam se dogodilo da u ljutnji kažemo i učinimo nešto za što smo kasnije itekako svjesni da nije bilo najpametnija stvar. Zbog čega je teško ostati logičan i razuman? Zbog načina na koji se razvija i funkcionira naš mozak kada nas preplave intenzivni osjećaji, tada nismo baš jako pametni. Na neki način, kao da ta dijela našeg mozga prestanu razgovarati.

Kod male djece to je još izraženije zbog sljedećih važnih stvari:

  1. Nerazvijeni „racionalni“ dijelovi mozga. Naime, kada gledamo kako je građen naš mozak, ugrubo ga možemo podijeliti u 3 dijela. Dio koji je zadužen za osjećaje, a kojeg nazivamo amigdala, razvija se ranije od ovog „racionalnog“ dijela mozga. Taj „pametni“ dio mozga, kojeg nazivamo prefrontalni neokorteks zadužen je sve one vrlo pametne stvari koje možemo kao ljudi – racionalno i logičko razmišljanje, izražavanje riječima, planiranje ponašanja, samo-kontrolu… On je kod male djece tek u povojima i tek se razvija. Što mislite kada će se u potpunosti razviti? Do pete? 18-te? Ne. Neokorteks je biološki u potpunosti razvijen tek sredinom dvadesetih godina.
  2. Pristup dječjim osjećajima nije moguć riječima. Dakle, mala djeca tek usvajaju govor i dijelovi mozga zaduženi za povezivanje riječi s osjećajima je također nezreo.
  3. Nerazvijena samokontrola. Bazično, samokontrola se odnosi na sposobnost da zaustavimo određen impuls, smislimo bolje ponašanje i provedemo ga. I to je vrlo složen zadatak. Da bismo to mogli, „racionalni“ i „emocionalni“ mozak moraju moći dobro razgovarati, odnosno moraju biti dobro povezani. Oni kod male djece još nisu povezani. Mogućnost zaustavljanja određenog impulsa, smišljanje boljeg rješenja i njegova provedba izuzetno je složen zadatak kojeg će djeca vježbati godinama, ako ne i cijeli život.

Dakle, ako pametni razgovori ne funkcioniraju, što onda funkcionira?

Kada je dijete ljuto, znači da je njegov emocionalni dio mozga jako aktivan. Puno aktivniji od onog racionalnog i razumnog, koji se usto tek i razvija. Dakle, ključ je da porazgovaramo s tim dijelom mozga. A taj emocionalni dio mozga razumije jezik – osjećaja, dodira, tona glasa.

Kako umiriti ljuto dijete?

  1. Ne borite se protiv ljutnje – prihvatite ju. O načinu na koji vidimo ljutnju ovisi o tome kako ćemo joj pristupiti. Svi osjećaji su ok. Ljutnja je ok i govori nam važne stvari, o čemu sam pisala u prethodnom blogu. Ok se ljutiti no problem može biti u ponašanju, odnosno u načinima izražavanja osjećaja. Dakle, cilj nije ukinuti ljutnju, je to nije niti moguće, nego biti podrška djetetu kako da se nosi s njom i da je izrazi na način koji je ok.
  2. Povežite se s djetetom na način da opišete kako se osjeća. Primjerice, „Ljut si“, „Ovo te sada jako naljutilo“ ili „Uh, baš ljuti kada se toranj sruši.“. Ukoliko je dijete jako uzrujano, trebat će više empatije i povezivanja i više vremena prije negoli naš može čuti. Cilj je pokazati razumijevanje djetetove situacije i prihvaćanje osjećaja. Tada povećavamo priliku da nas dijete čuje i surađuje s nama.
  3. Pokažite istinsku empatiju i razumijevanje. Cilj je da popričate s ljutnjom, odnosno s emocionalnim dijelom mozga a on nas čuje kada pričamo o osjećajima i jako je osjetljiv na ton glasa i namjeru. Ako ove rečenice koristimo kao tehniku ili pokušaj kontrole, izgovaramo ih mehanički, oni najčešće ne funkcioniraju jer to djeca vrlo dobro osjete.
  4. Postavite granice neprihvatljivom ponašanju, poput udaranja, bacanja stvari i slično: „Ovo te jako ljuti. Razumijem. Al ne možeš me udarati.“ Detaljnije o granicama, pročitajte u seriji tekstova o granicama.
  5. Ostanite mirni. Znam, tako jednostavno rečeno, no ponekad zaista herojski zadatak, osobito kada smo u stisci s vremenom, pred publikom, na javnim mjestima, umorni, pod pritiskom. Ukoliko pak dječja ljutnja kod nas izaziva intenzivne osjećaje, bilo da se jako naljutimo ili uplašimo, korisno je razumjeti iz kojih razloga nam se to događa. Najčešće ima veze s nekim našim ranijim iskustvima, a situacije s djetetom samo „trigeriraju“ te naše reakcije. Tada je važno za znati da nas zapravo ne ljuti naše dijete, već nešto od ranije i pokušati odvojiti ta iskustva.
  6. Ne popuštajte i ne ugađajte djetetu samo da se prestane ljutiti. Time hranite i podržavate takav tip reakcija kada dijete nešto želi dobiti. Ukoliko prekidamo ljutnju ili dijete “spašavamo” od nje, ne dajemo priliku djetetu da se uči nositi s tim intenzivnim osjećajem.
  7. Razgovarajte s djetetom kada se umiri, jer vas tada može čuti.

A što kada ljutnja tako jako naraste da postane – ispada bijesa? Čitamo se sljedeći tjedan!

Nema komentara.

KOMENTIRAJ