OBLICI TERAPIJE IGROM

Kako su potrebe djeteta i obitelji vrlo različite i razlikuju se od djeteta do djeteta, od obitelji do obitelji, pojavila se potreba za različitim pristupima u terapiji igrom. Nekoj djeci više odgovara sloboda i prostor za istraživanje sebe i okoline, dok drugoj djeci treba veća struktura i terapeutovo usmjeravanje. Trećoj djeci treba pak povezivanje ili odvajanje od roditelja.

 

Mi u Cetiju učili smo o različitim pristupima od vodećih svjetskih stručnjaka kod kojih i dalje kontinuirano nadograđujemo svoja znanja i vještine. Kao rezultat toga, svakom klijentiću pristupamo nježno i pažljivo i prilagođavamo pristup individualnim potrebama svakog djeteta i obitelji. Želimo Vas upoznati s onime što radimo i prenijeti Vam ljubav prema terapiji igrom.

U nastavku pročitajte više o oblicima terapije igrom koje koristimo.

Terapija igrom usmjerena na dijete

Terapija igrom usmjerena na dijete (eng. child-centered play therapy) oblik je terapije igrom kojeg u Cetiju osobito volimo jer je vrlo osnažujuć i efikasan u radu s djecom koja imaju emocionalne i ponašajne poteškoće kao i kod one djece koja nemaju razvijene simptome, a želimo im pružiti podršku u osnaživanju.

 

Temeljna čarolija ovog pristupa je da se radi o načinu na koji jesmo s djetetom, a ne o skupu tehnika koji na njemu primjenjujemo. Upoznajemo dijete kao jedinstvenu osobu i s njime smo na način koji pruža podršku otkrivanju sebe, vlastitih snaga i potencijala. Tada vidimo da je dijete svjesnije onoga što treba, jasnije izražava potrebe, osjećaje i želje, ima snažniji osjećaj sebe, asertivnije je i samopouzdanije u zastupanju sebe, lakše podnosi frustraciju i regulira osjećaje.

 

Sam pristup još 1950-ih godina osmislila je Virginia Axline oblikovavši principe Rogersovog psihoterapijskog pristupa usmjerenog na klijenta. Mi u Cetiju volimo i učili smo model koji je razvila Risë VanFleet i kombiniramo ga s drugim pristupima, ovisno o potrebama djeteta i obitelji.

Filijalna terapija

Terapija igrom nije terapija samo za dijete već su u nju uključeni i roditelji. Kada je roditelj uključen u terapijski proces kao istinski partner, događaju se ključne promjene i osnaživanje za cijelu obitelj. One dotiču načine na koji odnosi u obitelji funkcioniraju – kako se članovi međusobno vide, doživljavaju, kako komuniciraju, kako se podržavaju i čuvaju svoje granice.

 

Načini uključivanja roditelja su različiti i ovise o potrebama djeteta i obitelji. Roditelji mogu biti uključeni kroz savjetovanje ili je moguće uključivanje u obiteljske terapijske susrete.

Jedan od obiteljskih oblika terapije igrom je filijalna terapija igrom (eng. Filial therapy) koja je posebna upravo po tome što je roditelj taj koji provodi terapeutsku igru s djetetom. Prvo terapeut roditelje poduči specifičnim vještinama terapeutske igre, a zatim ih roditelj provodi samostalno sa svojim djetetom.

 

Filijalnu terapiju preporučili bismo kao terapijsku intervenciju kada je do problema već došlo, ali i kao oblik podrške djetetu u ojačavanju samopouzdanja, emocionalne regulacije i pismenosti kod djeteta koje probleme nema, no voljeli bismo ga osnažiti, bolje ga upoznati i pružiti podršku psihološkoj otpornosti.

 

Važno područje koje osnažujemo u filijalnoj terapiji igrom je odnos djeteta i roditelja. Kada roditelji nauče poseban jezik igre, mogu bolje razumijeti svoje dijete, njegove potrebe te što im to dijete komunicira. Roditelji, osim dijela podrške i razumijevanja djeteta, uče i postavljanje  granica. S obzirom na to da je odnos između roditelja i djeteta ključan u djetetovom životu, promjene koje se događaju tijekom filijalne terapije dublje su, trajne i učinkovite.

 

Filijalnu terapiju osmislili su Bernard i Louise Guerney prilagodivši principe terapije igrom usmjerene na dijete radu s roditeljima. U Cetiju baš volimo ovaj pristup jer pomažemo roditeljima vidjeti koja su im to područja rasta i osnažiti njihov odnos s djetetom. Također, zbog aktivnog uključivanja roditelja ovaj pristup moguće je učinkovito koristiti i u radu s djecom mlađom od 3 godine.