Samopouzdanje kod djece

Važni stupovi samopouzdanja: rana iskustva

Način na koji doživljavamo i vidimo sebe kompleksan je i razvija se uslijed mnogih unutarnjih i vanjskih faktora. Kod malene djece, kao i ljudi općenito, ono ovisi o ranim iskustvima koje dijete dobiva – kroz poruke odraslih i vlastita iskustva može li nešto činiti, događajima koji su im se dogodili, a dijelom je i stvar naslijeđa, jer već kod malih beba vidimo razlike u temperamentu – pa su neke hrabrije, upornije, dok će druge bojažljivije pristupati novim situacijama, ljudima i trebati više podrške.

Ti si moje prvo ogledalo: voljet ću se kako me ti voliš

Rana iskustva imaju veliki utjecaj u stvaranju emocionalne sigurnosti i ona se podjednako odnosi na zadovoljavanje djetetovih potreba, ali i poticanje njihove samostalnosti, ovisno o tome u kojoj su djeca razvojnoj fazi. Prvo djetetovo iskustvo sa svijetom je preko prve osobe koja o njemu brine – prva osoba i način njenog kontakta s bebom su prvi i jedini izvor informacija o tome tko je dijete i kakav je svijet oko njega. Prva osoba i prvi odnos djetetov su cijeli svijet – kroz njega dijete tijekom prve godine stječe iskustva koliko su one sigurne i predvidljive u zadovoljavanju njegovih potreba. Jednako onih fizičkih, kao i emocionalnih, jer su male bebe još potpuno nezrele za vlastito umirivanje i regulaciju. Dakle, mala je beba po rođenju još vrlo nezrela, kako biološki tako i emotivno. i treba puno vanjske podrške u održavanju svog sustava stabilnim, u zadvoljavanju potreba i regulaciji. I o tome koliko je ta vanjska pomoć predvidljiva i sigurna, dijete će stjecati iskustvo koliko je svijet sgurno mjesto.

Taj je prvi odnos djetetovo ogledalo o svijetu i njemu samom i stava unutarnji radni model (Main, Kaplan, Cassidy, 1985).

Uzmimo za primjer 2 crno-bijela primjera. Ukoliko se bebine potrebe zadovoljavaju pouzdano i sigurno, dijete uči da je svijet sigurno mjesto i da će se na njegove potrebe odgovoriti i zadovoljiti ih, da je ono vrijedno ljubavi i pažnje. Dosljednost i sigurnost zadovoljavanja potreba na djetetove potrebe utječe na gradnju osjećaja sigurne povezanosti, odnosno sigurne privrženosti. Sigurna je privrženost povezana s pozitivnom slikom o sebi i samouvjerenošću u vlastite sposobnosti, a što omogućava dobro rješavanje problema, snalažljivost, sigurnost u istraživanju i entuzijazam u pristupu zadacima i vršnajcima (Bretheron, 1987).

Međutim, ukoliko beba odrasta u okruženju koje je kaotično, u kojem se njegove potrebe ne zadovoljavaju na siguran i pouzdan način, ukoliko je odrasla osoba koja brine o djetetu nedostupna, fizički ili emocionalno, djetetovo iskustvo je da je svijet nepredvidivo, kaotično mjesto i da se na njegove potrebe neće uvijek odgovoriti, da nije vrijedno ljubavi i pažnje. U takvom odnosu dijete gradi nesiguran tip povezanosti, a nesigurna je i privrženost (Sroufe, 1987.) povezana s impulzivnošću, nesnalažljivošću među vršnjacima ili pasivnošću i ovisnošću ili pak agresivnim ili antisocijalnim ponašanjem.

Upravo zbog toga regiranje na svaku potrebu i plač malih beba nikako ne dovodi do toga da su razmažene, već je dugoročno najbolje ulaganje u njihovo emocionalnu sigurnost. Tim više što se male beba ne mogu same umiriti. Metoda da se mala beba pusti da se isplače vrlo je štetna, jer ne samo da se beba ničemu ne nauči, jer naprosto ne može, ona jednostavno odustane. No ono što se dogodi da dijete stekne iskustvo da su svijet i bliske osobe vrlo nesigurno mjesto.

Dakle, u tom je kontekstu priroda povezanosti, odnosno privrženosti između djece i roditelja jedan od najvažnijih faktora koji grade emocionalno sigurnu i samopouzdanu djecu. Istraživanja pokazuju da bebe na čije se potrebe reagralo rano, pouzdano i sigurno su s 12 mjeseci puno manje plakala od beba na čije se potrebe nije reagiralo.
Dakle, tijekom prve godine najvažniji stup samopouzdanja je upravo način na koji volimo djecu, dajemo im sigurnost i zadovoljavamo njihove potrebe.

No djeca nisu dugo tako nemoćna i ovisna o odraslima. S prohodavanjem djeca postaju  samostalnija u motoričkom kretanju i počinju samostalnije istraživati svijet i u većoj mjeri se odvajati od roditelja. Tada otkrivaju i sebe – da su odvojena bića od svojih mama, odnosno osoba koje brinu o njima i tada dolazi do famozne faze „Neću!“ ili „Hoću sama!“, tijekom koje otkrivaju i sebe i svoje sposobnosti. Tada se njihove razvojne i emocinalne potrebe polako mijenjaju.

O tome koliko je to bitna faza za razvoj samopouzdanja, zbog čega jako voljena djeca koja dobivaju sve na pladnju i koja su prezaštićena redovito budu jako nesigurna i kako poticati samopouzdanje u toj fazi čitajte u novom blogu već sljedećeg tjedna.