Terapija igrom – najljepši poziv na svijetu

Ovaj tjedan obilježvamo tjedan terapije igrom, terapijskog prisutup u radu s malom djecom i obiteljima. Neka od pitanja na koja često odgovaram kada se spomene terapija igrom su: „Zvuči zanimljivo, no što je to?“ ili „Pa zar je i djeci potrebna terapija?!?” i „I pomaže li to zaista?“

Pozivam vas da zavirite sa mnom u ovaj čudesan svijet kako bih vam pokazala kako se radi o najljepšem pozivu na svijetu.

Terapija igrom je oblik terapije namjenjen prvenstveno maloj djeci i obiteljima kad se suočavaju sa emocionalnim, ponašajnim ili razvojnim problemima. U tom pristupu je specifično da se igra koristi na terapijski način. Dakle, terapija igrom nije obična igra, već koristi igru kao prirodan način dječje komunikacije i zacjeljivanja na terapeutski način.

Terapija igrom vuče svoje korjene od početka 20. stoljeća, kao i ostali psihoterapijski pravci. Iako se u Hrvatskoj više o njoj govori unazad nekoliko godina, u svijetu se osobito razvija od polovice prošlog stoljeća. Radi o znanstveno utemeljenom pristupu sa dugom tradicijom primjene i provođenim istraživanjima efikasnosti.

 

Zar i djeca trebaju terapiju?

 

Nažalost, da, i djeca trebaju terapiju. Iako bismo voljeli da je djetinjstvo razdoblje radosti, ugodnih osjećaja i bezbrižnosti, kada pogledamo u svijet neke djece, susrećemo bolne osjećaje strahova, tuge, ljutnje, neshvaćenosti.

 

Neka djeca, kao i njihove obitelji, mogu trebati dodatnu podršku:

• nakon stresnih ili traumatičnih životnih događaja ili promjena, rastave roditelja, odlaska ili smrti člana obitelji ili ljubimca, dolaska prinove u obitelji, preseljenja, hospitalizacije, zlostavljanja, zanemarivanja…
• neka djeca nisu doživjela stresan događaj, no pokazuju emocionalne ili ponašajne probleme, poput:
  • strahova i fobija, tjeskobe, teškoća u odvajanju od roditelja, velike povučenosti i nemogućnosti druženja s vršnjacima.
  • kod neke djece česte su promjene raspoloženja ili vrlo intenzivnih osjećaja koji ih preplavljuju i doprinose teškoćama u odnosima ili funkcioniranju te često ulaze u sukobe, bilo s odraslima, bilo s vršnjacima, vrlo su nemirna, ljutita ili agresivna.
  • problemi sa mokrenjem i regulacijom stolice (enureza, enkompreza, zadržavanje), problemi sa prehranom ili spavanjem ili drugi zdravstveni problemi kojima nije pronađen fizički uzrok.
  • zbog bioloških načina na koji igra vodi sazrijevanje, terapija igrom pokazala se efikasnom i kod razvojnih problema (zaostajanja u razvoju, teškoće sa autističnog spektra, ADHD)
• osnaživanje i prevencija. U terapiju igrom uključuju se i obitelji čija djeca ne pokazuje veće probleme, no roditelji žele znati više kako na adekvatan način pružiti emocionalnu podršku svojoj djeci. Taj oblik terapije igrom za roditelje se naziva filijalna terapija igrom. U tom pristupu roditelji usvajaju i primjenjuju principe terapije igrom kako bi se bolje povezali i razumjeli s vlastitom djecom. Radi se o vrlo efikasnom obliku, ne samo za smanjivanje teškoća, već i za osnaživanje obitelji i preveniranje teškoća.

 

Kako igra pomaže?

 

U želji da djeci pomognemo, krenemo ih ispitivati što se dogodilo, kako se osjećaju i zbog čega te ima nastojimo racionalno objasniti da zapravo nema razloga za strah, ljutnju ili tugu. Iako iz najbolje namjere da im pomognemo, da ih utješimo i pokažemo kako se nositi u teškim trenucima, u pravilu takav pristup zapravo za djecu ne funkcionira. Kad se mi odrasli suočavamo s nekim problemom i želimo ga riješiti, mi o njemu puno razmišljamo, razgovaramo i analiziramo. No djeca to još ne mogu jer su za te funkcije nezrela – njihova sposobnost logičnog razmišljanja, verbalnog izražavanja i samoregulacije emocija tek je u začetku.

Dakle, pristup dječjim osjećajima riječima i razgovorom uglavnom nije moguć na taj način jer ona za to još nisu u potpunosti zrela. No njihov prirodan jezik i komunikacija je igra i upravo kao što većina odraslih svoje probleme izražava riječima, djeca će ih izraziti putem igre.

Terapija igrom temelji se upravo na toj činjenici i stoga je u potpunosti prilagođena dječjem razvoju i načinu funkcioniranja, prikladna je za djecu od 3-12 godine, no principi terapije igrom uspješno se prilagođavaju i mlađoj djeci, kao i sa starijoj djeci (ali i odraslima :D)

„A kako to zapravo izgleda?“ „I koliko traje?“ „I ako se javim psihologu, hoće li me proglasiti ludim i nedovoljno dobrim roditeljem?“ Slijedeći je niz pitanja na koje dobijem. Ukoliko i vi želite saznati više, slobodno pitajte. Vidimo se sljedeći četvrtak!