Agresivnost u dječjoj dobi – III.dio

I dalje si zločest! – agresivnost u dječjoj dobi i prepreke u postavljanju granica agresivnom ponašanju

Ponekad dajemo sve od sebe da bismo bili dobra podrška djetetu, no imamo osjećaj da stvari jednostavno ne funkcioniraju – dijete se i dalje ponaša agresivno, zbog čega se možemo osjećati zbunjeno i nesigurno u vlastite roditeljske postupke. Koje su najčešće „prepreke“?

1.    Ali, ne želim uvažiti takve osjećaje i ponašanje!

Ponekad možemo imati osjećaj da ako pokažem razumijevanje za osjećaje i potrebe to zapravo značiti:
•    da ću djetetu dati dozvolu za takvo ponašanje i da će biti još agresivnije
•    da ću biti popustljiva
•    da će se ti osjećaji još pojačati

No pokazivanjem razumijevanja i prihvaćanjem osjećaja i potreba ne znači da ćemo dati niti dozvolu ponašanju niti znači da ćemo ih zadovoljiti. Osnovni cilj je iskomunicirati da razumijemo i čujemo kako se dijete osjeća nakon čega nužno postavljamo granicu. Dakle, „Jako bi htio sladoled prije ručka. Baš ti se sada jede. Ali sada jedemo ručak.“
Tek kada se osoba osjeća da razumijemo kako se osjeća i da smo prihvatili osjećaje (ne ponašanje) tada osjeća da je uvažena i spremnija je uvažiti ono što mi govorimo.

2.    Frustracija je potrebna.

Također, ponekad možemo pomisliti da ako se dijete ljuti ili bude frustrirano nakon postavljanja granice, znači da postavljanje granica ne funkcionira. No osjećaji frustracije, osjećaja povrijeđenosti i ljutnje koji se javljaju kada ne dobijemo ono što bi htjeli su potpuno pirorodna, zdrava reakcija koja se javlja kada ne dobijemo ono što silno želimo. U redu je da se dijete ljuti i bori za ono što želi. Na nama je da dosljedno držimo granice.

I tada je dovoljno reći „sada te ovo jako ljuti“ ili „tužna si “ i nakon toga ne držati „prodike“ ili pokušati objasniti zašto nema potrebe da se dijete tako osjeća. Ti neugodni, no nužni sjećaji će prirodno proći ukoliko ih prihvatimo uz istodnobno držanje granica. No ukoliko pokušamo razuvjeriti dijete ili odgovoriti ga od tih osjećaja, spasiti ga od toga da se osjeća na taj način, spriječiti te osjećaje ili ga kazniti to je najčešće dolijevanje ulja na vatru.

3.    Bojim se rekacije djeteta.

„Ako postavim granice, dijete će postati još agresivnije“.

Neka djeca intezivnijih reakcija se zaista mogu još jače naljutiti kad im postavimo granice, što je odraz temperamenta i (ne)mogućnosti samo-regulacije. No razumijevanje što se događa i postavljanje granica je jedni način da im dugoročno zaista pomognemo u regulaciji svih tih intenzivnih osjećaja koji dovode do agresivnog ponašanja. Nema razvoja samokontrole bez postavljanja granica. I nema „elegnatnijeg“ načina.  Dakle, kada se dijete ponaša „najgore“, zapravo ono to bi nam htjeo reći Zaustavi me i budi uz mene.

4.    Opet je zločest!

Dijete se u sljedećoj situaciji opet ponaša agresivno pa možemo pomisliti da postavljanje granica i povratna informacija koju smo tako dali djetetu ne funkcionira. No samo-regulacija intenzivnih osjećaja i impulsa nisu nisu nimalo jednostavni. Dapače, sposobnosti i vještina samo-regulacije vještina je koju usavršavamo cijeli život, i, da budemo potpuno iskreni, čak kao i odrasle osobe, s mnogo više iskustva nismo uvijek najuspješniji u tome.

Samo-regulacija je često zahtjevan zadatak, koji obuhvaća:
–    Mogućnost zaustavljanja impulsa, primjerice da udarim ili otmem igračku
–    Smišljanje adekvatnijeg ponašanja „neću udariti, reći ću da mi smeta“
–    Provedba tog adekvatnijeg ponašanja „Ljuti me kad mi to radiš“.

Dakle, da bi bili vješti u bilo kojoj vještini potrebno nam je vrijeme i puno prilika za vježbu. Tako je i djeci potrebno puno prilika za vježbu u vježbanju samo-regulacije često vrlo intenzivnih osjećaja. Nekoj djeci je teže, nekoj lakše, ovisno o obilježjima njiihova temperamenta i sitaucije, no za očekivati je da će im biti potrebno vrijeme, puno prilika za vježbu i dobar „trener“.

5.    To me zaista jako naljuti!

Suočavanje s intezivnim i upornim dječjim osjaćjima i agresivnim ponašanjem ponekad zaista bude „herojaski zadatak za roditelje“, kako je rekla Janet Lansbury.

Ponekad agresivno ponašanje u nama budi osjećaje straha i/ili ljutnje, koji se javljaju vrlo brzo i snažno. Ukoliko mi tada izgubilo kontrolu, imamo 2 osobe koje su van kontrole – i recept za dramu.

Ukoliko osjećate da Vam određena ponašanja kod djeteta izazivaju snažne rekacije koje sami teško kontrolirate te rekacije vjerojatno proizlaze iz nekih ranijih bolnih iskustava i rana roditelja. Važno ih je prepoznati i razumjeti da se radi o našim rekacijama koje nemaju veze s djetetom i zacijeliti kako bismo mogli biti adekvatna podrška i sebi samima i djetetu.