Agresivnost u dječjoj dobi – II. dio

Kako postaviti granice kod agresivnog ponašanja?

Scene poput tuče zbog igračaka, bacanja ili udaranja kada je vrijeme za otići iz parka ili kada djetetu želimo ograničiti vrijeme pred ekranima, bacanje igračaka ili ugrizi… neki su od oblika rane agresivnosti.

Tada često vidimo da nije lako niti djeci niti odraslima – djeca koja su u nevolji jer su preplavljena velikim, intenzivnim osjećajima koji se tada manifestiraju kroz agresivno ponašanje, no često nije lako ni odraslima jer ih agresivno ponašanje djece može iznenaditi, uplašiti, naljutiti ili podsjetiti na neke teške trenutke iz vlastita života. U tom trenutku imamo dvije osobe preplavljene osjećajima a mogućnost za dodatni konflikt sve više i više raste.

Najčešće prva rekacija je da ponašanje odmah zaustavimo i jasno damo do znanja djetetu da je neprihvatljivo. Također, nastojimo s djetetom razgovarati – pitamo ga zašto se tako ponaša i pokušamo mu logički objasniti zašto se ne bi smio tako ponašati ili osjećati.

Zašto veliki osjećaji ne čuju pametne argumente?

No ono što smo svi doživjeli i znamo iz vlastita iskustva i života jest da veliki osjećaji ne čuju pametne razloge, odnosno da što smo emocionalniji, to smo manje u stanju čuti što nam druga osoba racionalno objašnjava.

Prihvaćanje osjećaja je ključno u postavljanju granica i u svim trenucima kada je dijete preplavljeno osjećajima. Zbog načina na koji funkcionira naš mozak u tim trenucima tada jednostavno nismo u stanju čuti racionalna objašnjenja. Argumenti zašto se ne bismo smjeli ljutiti ili željeti to što želimo u tim trenucima ne samo da nemaju efekta, nego i pogoršavaju situaciju. Tada je zlatno pravilo da prihvatite osjećaje. To ne znači da ćete dopustiti djetetu neprihvatljivo ponašanje, već mu komunicirate da ga razumijete i da ste tu da mu pomognete nositi s nečim što mu je teško.

Kako onda postaviti granice da nas dijete čuje?

Granice su važne i nužne za zdravi dječji razvoj. Dakle, nužno je djetetu dati povratnu informaciju koja su ponašanja ok, a koja nisu i biti mu dobro vodstvo u usvajanju prikaldnijih načina izražavanja. No da bismo to učinili na način koji zaista dugoročno pomaže djetetu, ključno je da razumijemo zbog čega se neko ponašanje javlja.

Dakle, razlikujemo vanjsko ponašanje i unutarnje osjećaje ili potrebe zbog kojeg se određeno ponašanje javlja, odnosno razlikovanje osjećaja u pozadini agresivnog ponašanja od samog ponašanja na slijedeći način:

  1. pokazivanjem razumijevanja za osjećaje i potrebe u pozdini ponašanja i perpektivu djeteta

Primjerice „Ovo ti je baš teško… jako te to ljuti…. Znam.“ „Baš bi volio još ostati u parku. Jako si tužan što moramo ići. Bilo bi super da možemo ostati još. Teško je otići iz parka.“

Ukoliko preskočimo ovaj prvi korak, a često nam to bude prva instinkivna reakcija jer želimo odmah zaustaviti neko ponašanje, često samo postavljanje granica ne bude efikasno. Kada druga osoba ima osjećaj da ju nismo čuli, doživjeli i uvažili njene osjećaje, potrebe i to što ona je, tada je manje u stanju uvažiti i nas.

  1. postavljanje granice agresivnom ponašanju na jasan, miran i doslijedan način

Mirno, samopouzdano i strpljivo držite granice neprihvatljivom ponašanju. Uz ono što kažemo djetetu, to ponekad znači i držanje fizičkih granica, odnosno sprečavanje udaraca na način da mu držimo ruke dok dijete ne postane sigurno za sebe i druge.

Primjerice, „Jako si se naljutio kada sam uzela daljinski, no ne možeš me udarati. To nije sigurno.“ Pritom držite ruke djeteta ako vas udara. Ili „Neću ti dozvoliti da me grizeš. To boli.“

Kada se ponašam najgore, najviše te trebam!

Mala djeca tijekom odrastanja tek uče kako živjeti u našem velikom, odraslom svijetu. Uče kako se nositi sa mnogim situacijama, a jedna od životno najvažnijih vještina je upravo kako se nositi sa neugodnim i frustrirajućim osjećajima. Za to im treba mnogo prilika za vježbu i dobro vodstvo – vodstvo stabilne osobe koje razumiju da to često nije lak zadak i kada se ponašamo „najgore“ da zapravo najviše trebamo njihovu pomoć i mirno no jasno vodstvo.

Ali… to ne funkcionira! Ili zbog čega zapinjemo?

No ponekad imamo osjećaj da unatoč tome što se jako trudimo i činimo „sve kako bi trebalo“ stvari ne mijenju i ne funkcioniraju.  O najčešćim preprekama u postavljanju granica agresivnom ponašanju čitajte slijedeći tjedan.

 

 

 

Nema komentara.

KOMENTIRAJ