Disciplina i postavljanje granica – 3 laka koraka ili čarobni štapić?

Za postavljanje granica i disciplinu ne postoji čarobni štapić. Ne, ne postoji niti rješenje u 3 laka koraka. Žao mi je.

Usmjeravanje na tehnike odgoja ili trikove kojima ćemo upravljati ponašanjem djeteta osuđeno je na neuspjeh jer dijete pretvara u objekt ili projekt.

Odgoj je odnos s djetetom, a ne skup tehnika. Srž odgoja temelji se na uspostavljanju i građenju odnosa sa vlastitim djetetom. Dva temelja svakog odnosa su prihvaćanje i poštovanje druge osobe jednako kao i postavljanje osobnih granica. Dakle, moguće je istodobno biti i uvažavajuć prema djetetu, ali i doslijedan u postavljanju i držanju granica.

1. Struktura i granice djeci daju sigurnost.

Bez obzira koliko se ponekad protiv njih se borili, ona ih nužno trebaju. Djeca bez granica postaju nesigurna i nerazvijene samo-regualcije i samostalnosti.

2. Pri postavljanju granica ključan je prvi korak uvaživanje potreba i osjećaja djeteta.

To najjasnije pokazujemo tako da opisujemo kako se dijete osjeća i ono što mu je važno, primjerice, „Jako ti se sviđa igra u parku i voljela bi ostati još, no sada moramo ići.“ Općenito, kada djeca imaju teškoća sa regulacijom emocija, njihovo opisivanje je prvi korak kojim učimo dijete što mu se događa. Primjerice, „Jako te naljutilo jer ne možeš više gledati crtić pa si me udarila. No ne želim da me udaraš jer me to boli.“ To ne znači da će dijete odmah uvažiti ono što im govorimo. Zapravo većina zdrave djece će se boriti za ono što žele što je važna vještina za koju želio da ju imaju jednom kada odrastu. No to ne znači da ćemo popustiti.

3. Djeca se imaju pravo boriti za ono što žele.

Mi imamo pravo i dužnost postaviti i držati granice.

4. Postavite jasne osobne granice.

Postavite granice na način da jasno kažete što je vama prihvatljivo ili nije, što vam se sviđa ili što ne želite. Na primjer, umjesto općenite granice „Ne smije se glasno vikati“ djetetu je puno značajniji osobni govor u kojem kažemo „Ne sviđa mi se kada mi vičeš na uho. Želim da prestaneš.“

5. Fizičko kažnjavanje, vikanje i zastrašivanje stvaraju instant poslušnost.

Djeca tada poslušaju iz straha, no dugoročno ne razvijaju samo-regulaciju i odgovornost. Dapače, uče i sami biti grubi i impulzivni prema drugima u situacijama konflikata. Također, neuroznanost nam potvrđuje da se djeca kod kojih prevladavaju zaista razvijaju drugačije, odnosno da se sporije razvijaju dijelovi mozga zaduženo za samo-kontrolu.

6. Neugodni osjećaji su prirodna i zdrava reakcija u sitauciji postavljanja granica.

Svi mi osjećamo frustraciju, ljutnju ili tugu kada ne dobijemo ono što silno želimo. Kada ih dijete osjeti, nije naša dužnost da ih spasimo od toga jer je to najprirodnija rekacija u tim sitaucijama. Kada se pojave, oni traju neko vrijeme, dožive svoj vrhunac i tada padnu i – prođu relativno brzo. Ako traju dugo i postaju intenzivniji to znači da najvjerojatnije mi činimo nešto što to potiče, najčešće kroz pokušaj razuvjeravanja djeteta da nema potrebe da se tako osjeća. S druge strane, ako stalno spašavamo od neugodnih osjećaja, ne pužamo mu mogućnsot da se naučit nositi s njima i da bude kompetetno u regualciji tih neugodnih i često intenzivnih osjećaja.

7. Budite dosljedni.

Ako postavite granicu, onda se je držite jer tako dijete uči koliko Vam može vjerovati. Ne popuštajte u javnosti ili zbog socijalnog pritiska.

8. Da bi granica imala smisla, mora mati posljedicu.

Najefikasnije su prirodne posljedice, dakle one koje su vezane uz ono što dijete radi. Primjerice, ukoliko se dijete nastavi igrati loptom po sobi nakon što smo mu postavili granicu da to ne radi, prirodna posljedica je da mu uzmemo loptu.

9. Ostanite mirni.

Djetetu koje je izvan kontrole potreban je miran roditelj. Ukoliko roditelj tada izgubi kontrolu i on ima ispad bijesa, tada je problem dvostruk. Imajte na umu da dijete upravo uči važnu životnu vještinu i da ćete mu najbolje pomoći ako ostanete mirni.

10. Bez kritiziranja, moraliziranja, ironiziranja, okretanja očima, sarkazma…

sve te suptilne emocionalne poruke djeca i te kako osjete i razumiju. Ako ostanemo jasni i i mirni, djeci komuniciramo da ih prihvaćamo kao osobe, no da prema nekim ponašanjima postavljamo vlatite osobne granice.

11. Koliko objašnjavati?

Ako se djeca prvi puta susreću sa nekom situacijom jako je važno objasniti zašto nešto radimo i što očekujemo. Kasnije ona znaju pravila i ne slijede ih iz nekih drugih razloga (nemogućnost samokontrole, pravilo im nije važno, osoba koja ih postavlja im nije važna ili joj imaju potrebu kontrirati…). Tada nisu potrebna velika objašnjenja, nego osoban govor i jasno i kratko postavljanje granica bez prevelikog filozofiranja i ulaženje u rasprave.

12. Ograničite količinu „Ne“.

Kako bi roditeljsko „Ne“ imalo važnost i smisao, važno je da ne dođe do inflacije. Promislite koje su granice doista nužne, a oko čega možemo biti fleksibilniji. Je li granica nužna za djetetovu sigurnost, sigurnost ostalih ili zaštitu vrijednih igračaka ili imovine? Zatim, što je to oko čega možemo pregovarati? I konačno, koje su to stavri o kojima dijete može odlučivati.

13. Postavljanje granica bez uspostavljenog odnosa svodi se na dresuru i kažnjavanje.

Ukoliko imate dijete koje je zahtjevno u smislu da testira granice, osigurajte vrijeme kada se zabavljate i slažete i kada niste korektivni prema njemu.