Mitovi i mantre o roditeljstvu

Samo ti treba samopouzdanje, govore uspješni ljudi neuspješnima, kao kada bi bogataš savjetovao siromahu „potreban ti je samo novac“, ne primjećujući da je upravo njihov uspjeh u životu ono što ih čini nekompetentnima za davanje savjeta neuspješnim ljudima. Jednako tako, ljudi koji su, nedavno ili već davno, prebrodili muke ranog roditeljstva vole dijeliti savjete novopečenim roditeljima jer oni su eto, bili „uspješni“ pa sad zbog same te činjenice i znaju sve što treba znati o bebama, mamama i… putu do Mjeseca. Ponekad savjete dijele vodeći se vlastitim iskustvom („ako je pomoglo meni, pomoći će i tebi“), ponekad samo papagajski ponavljaju savjete koje su i sami dobivali kada su bili roditelji-početnici, a više se i ne sjećaju jesu li ti savjeti uopće bili od bilo kakve koristi. Naime, koliko se god briga za novorođenče doimala poput iznenada osvojenog putovanja u pakao koje će ostaviti dubok, neizbrisiv trag u dušama roditelja-mučenika, činjenica je da svi više-manje brzo zaboravljaju detalje i sjećaju se tek ponečega, a najviše samo nekog općeg dojma. Osim što su takvi „savjetnici“ puno toga pozaboravljali, ničija iskustva, naravno, ne mogu biti univerzalna. Neki od tih savjeta toliko se pak ponavljaju kao da su uklesani u kamen, a njihova besmislenost najčešće je razmjerna njihovoj raširenosti. Izabrali smo ih nekoliko i proanalizirali njihovu učinkovitost a dodatno ih je prokomentirala i psihologinja i terapeutkinja igrom Sanja Ivanušević Grgas, zaposlena u Centru za terapiju igrom.

Proći će

MIT: Biblijska mudrost o prolaznosti svega, premda filozofijski neupitna, loše zvuči u ušima nekoga tko nije spavao pet dana zbog neprekidnog plača bebe s kolikama. „Da, proći će i to, naravno da će proći, ali sada ne prolazi, a ja sam sada izbezumljen/a,“ govori roditelj koji se javlja s mjesta događaja, a ne iz tv-studija. „Moj problem nisu ni budućnost ni vječnost, nego sadašnjost koja traje poput vječnosti.“ Budućnost se i u mnogim drugim životnim nedaćama koristi kao opći iskupitelj (jednog dana otplatit ćemo kredit, jednom će biti bolje, zlikovci će biti kažnjeni, sve će ispasti na dobro itd.), no roditelji su često iziritirani i na rubu živaca, pa nisu najbolji primatelji poruka u kojima se vrijeme mjeri u godinama i desetljećima, a ne u minutama i satima.

 

ZAPRAVO: Ideja da će proći neka faza u kojoj nam je teško i nad kojoj zapravo  nemamo puno kontrole zaista ponekad može biti olakšavajuća i smanjiti razinu dramatičnosti. Osobito u dječjem razvoju koji se u pravilu događa skokovito, dakle u fazama koje se izmjenjuju i zaista – polaze. Ono što utječe na mogućnost primanja poruke je način na koji je šaljemo. Ako govorimo s visoka i ne uvažavajući koliko je situacija teška te koliko se osoba može osjećati izmučeno i bespomoćno, tada nas ona zasigurno ne može čuti. Također, pogled na beskonačan niz zahtjevih faza nas zaista može učiniti bespomoćnima. Osim što pretpostavka da će stalno biti teško i zahtjevno uoće ne mora biti točna, nitko ne može učiniti tako veliki korak odjednom. Stoga se usmjerite na prvi slijedeći zadatak i idite korak po korak.

 

Uživajte u svakom trenutku

MIT: Danas nam više-manje stalno sugeriraju, čak naređuju, da budemo sretni i da općenito uživamo u svemu. Živimo, kako ističu mnogi istraživači suvremenog života, u doba prisilne sreće. Koliko je tek onda takva naredba još više primjerena za obraćanje roditeljima: uživajte u svakom trenutku. Roditeljstvo je neusporediv dar, najljepši miris proljeća, udahnite ga punim plućima. No premda je to za većinu roditelja u načelu zaista točno, u svakodnevnoj roditeljskoj praksi nema uživanja dok dijete ima temperaturu, dok traju tantrumi ili poduža faza terrible two. Iako dobronamjeran, nalog da uživate u svakom trenutku može samo potaknuti dodatni osjećaj krivnje i neadekvatnosti.

ZAPRAVO: Ideja da smo u svakom trenu sretni i optimalni ne samo da je nemoguća već stvara i niz drugih problema, osobito osjećaj krivnje i osjećaj da nismo dobar roditelj jer, eto, postoje trenuci koji nisu posuti samo laticama kao i kraći ili dulji periodi koji su zahtjevni i teški. Osjećaji krivnje i neadkevatnosti javljaju se iz nekliko netočnih pretpostavki:

1. Nisam dovoljno dobar roditelj ako postoje trenuci koji su mi grozni. Da jesam, mogla bih u svima uživati.
2. Nisam dovovoljno sposoban roditelj jer da sam kompetentnija i da se bolje mogu povezati s djetetom / zadovoljiti njegove potrebe / da više znam ili mogu, tada bih uspjela riješiti sve njegove probleme i ne bi bilo teško.
3. Neugodni osjećaji, poput frustracije, iritacije, ljutnje, bespomoćnosti štetni su i treba ih što prije maknuti i ne dozvoliti im da se jave.

Naravno da postoje teški trenuci u kojima bi zapravo bilo neobično da u njima uživamo i da smo tada sretni. No ti osjećaji nimalo ne umanjuju niti ljubav prema djetetu niti kompetetnost roditelja. Dakle, moguće je i zdravo ne voljeti određene faze i istodobno biti dobar roditelj. Također, i neugodni osjećaji su nužni i potrebni u životu i ne možemo ih ukinuti, budući da nam svi nose važnu poruku. Što više razumijemo vlastite neugodne osjećaje, a ne postiskujemo ih ili zabranjujemo, to smo zapravo emocionalno zdraviji.

 

Ne navikavajte bebu na ruke, razmazit ćete je

MIT: Ovaj savjet isprva zvuči prilično logičnim, jer zar nije u svemu uvijek tako: moraš se prekaliti, proći kroz patnju da bi cijenio život… Ili modernijim žargonom, ako ne naučiš odgađati zadovoljenje želja, nećeš razviti emotivnu inteligenciju. No stvari nisu nikad jednostavne, ono što je logično ponekad, čak i često, nije logično uvijek. Ili čak, ako je možda i logično, ne znači i da je točno. Novija istraživanja pokazala su naime da nošene bebe manje plaču, da ostvaruju sigurnu privrženost s majkom što ih čini samopouzdanijima i samostalnijima u kasnijem istraživanju okoline.

 

ZAPRAVO: Ovaj mit je izuzetno opasan prema onome što danas znamo o tome kako se mala djeca razvijaju i sazrijevaju. Naime, u trenutku rođenja bebe su još jako nezrele i zapravo jedine funkcije koje donekle samostalno mogu obavljati su disanje i probava. Po pitanju osatlih fizioloških i emocionalnih funkcija – potpuno su nezrele. Dakle, kada je beba u fizičkom kontaku sa stabilnom odraslom osobom, njeni otkuciji srca, disanje, temepratura i druge funkcije postaju stabilniji. Također, fizički i emocionali kotakt i umirivanje doslovce oblikuju i grade dječji mozak, a u emocionalnom smislu bebe bez fizičkog i socijalnog kontkata ne mogu preživjeti. Dakle, odrasla im osoba služi kao vanjski regulator kako bi se umirile te im pomaže u sazrijevanju tjelesnih i emcionalnih funkcija. S vremenom, kako bebe sazrijeva, postupno se može snalaziti i sama. Sva istraživanja pokazuju da što se u ranom razdoblju dosljednije reagira na dječji plač fizičkim i emocionalnim umirivanjem i kontaktom to kasnije ta djeca zapravo manje plaču i može ih se bolje regulirati.

Bebe manipuliraju roditeljima, Malo dijete mala briga – veliko dijete velika briga, Pa i nas su… pa smo dobro ispali te o tome da trebate zaboraviti zabavu, sex i život jednom kada ste roditelji, čitajte u slijedećem blogu,

 

*tekst je objavljen u Storykids u sudenom 2016. u suradnji s Gordanom Kolanović Roško