Učenje života: mentalno zdravlje u djetinjstvu

Preživljavate li ili zaista živite?

Danas slavimo Svjetski dan mentalnog zdravlja. Za nas ono znači da se osjećamo koliko-toliko dobro u svojoj koži, svjesni smo što nam se događa i vlastitih emocionalnih reakcija, znamo što nam treba i što želimo i imamo upornost ići prema tome, gradimo zadovoljavajuće odnose  s drugima i dobro smo sami sa sobom čak i kad se suočavamo s problemima. Ono se općenito odnosi na temeljni osjećaj da gradimo život koji je po našoj mjeri i da zaista živimo, a ne samo – životarimo.

Je li briga o mentalnom zdravlju tabu?

Usvojili smo zdrave navike kako bi brinuli o tjelesnom zdravlju pa onda, i kad nemamo ozbiljnih problema vježbamo, uzimamo vitamine i minerale, zdravo se hranimo i redovito odlazimo na liječničke preglede. Međutim, tek učimo brinuti o mentalnom zdravlju jer se sve više javlja svijest da možemo živjeti u obilju i biti fizički zdravi – a da nismo zadovoljni i da nešto nedostaje. Mentalno zdravlje neodvojiv je dio cjelokupnog zdravlja i dobrobiti o kojem je nužno brinuti, graditi ga i njegovati da bismo živjeli dobre živote.

Međutim, iako se vide pozitivni trendovi, na emocionalne i mentalne teškoće još uvijek se gleda s više stigme i srama negoli na one vezane s tjelesnim zdravljem. Međutim, traženje podrške stručnjaka kad problem postoji odraz je osobne snage, a ne slabosti. Ukoliko se radi o djetetu, traženje stručne podrške znak je da činite najbolju stvar koju možete da biste pomogli svom djetetu. Kada vam se pokvari auto, bez problema ćete otići automehaničaru jer se ne podrazumijeva da znate popraviti svoj automobil. I to što ćete otići automehaničaru ne znači da ste loš vozač, nego da odgovorno brinete i rješavate probleme. Isto kao kada vas zaboli zub. Otići ćete zubaru jer nije sramota što ne znate popraviti vlastiti zub.

Temelj mentalnog zdravlja je u djetinjstvu

Djetinjstvo je ključan period u životu za postavljanje mentalnog zdravlja i dobrobit. U ovom razdoblju mladi razvijaju temelje svoje osobnosti kao i tjelesnog i mentalnog zdravlja: mentalne i emocionalne poteškoće u odrasloj dobi imaju svoje korijene u djetinjstvu. Pritom svjedočimo sve većem broju emocionalnih i ponašajnih teškoća u djetinjstvu. 15-20% djece ima neku emocionalnu ili ponašajnu teškoću, a samo 5% djece dobije adekvatnu pomoć (Gray, 2011). Sve je više anksiozne djece, djece sa strahovima, niskim samopouzdanjem, izraženom agresivnosti, psihosomatskim teškoćama… Stope samoubojstava u djetinjstvu i adolescenciji više su nego ikad. U Hrvatskoj su podaci također alarmantni. Ovih dana uzdrmale su nas statistike o pravom stanju mentalnog zdravlja mladih u Zagrebu. Doc. dr. sc. Miranda Novak, voditeljica istraživanja Pozitivan razvoj adolescenata grada Zagreba: analiza stanja, ukazuje na ozbiljnost simptoma: “Govorimo o tome da svako četvrto dijete ukazuje na neke simptome depresivnosti, anksioznosti ili stresa. Možda čak i češće nego svako četvrto.” Daljnji podaci govore da mogućnost suicida ozbiljno razmatra čak 14.5% srednjoškolaca, a gotovo 10% ih ima izrađen plan za počinjenje suicida dok je njih 4.4% pokušalo počiniti suicid.

Što radimo krivo?

U radu s djecom i obiteljima vidimo da živimo život na načine koji ne pomažu izgradnji dobrih temelja mentalnog zdravlja te ovdje navodimo neke od faktora koji na to utječu:

1. Mi odrasli smo sve lošije – sve zabrinutiji, pod sve većim pritiscima, sve više radimo i sve smo manje u istinskom kontaktu s nama samima i – s našim klincima. Mi smo prvo vodstvo i tumači tog velikog svijeta i života djeci. I o tome koliko smo mi dobro, stabilno, kako se nosimo sa životom, kako ga na koncu živimo – glavni je „vodič za život“ našoj djeci. Pritom mislimo na istinski osjećaj kako smo, a ne što govorimo djeci (i sebi) da jesmo ili da bismo trebali biti.
2. Sve se više bojimo za djecu i sve se više bojimo djece, njihovih reakcija, nelagode, ljutnje, frustracija.
3. Sve veća kontrola odraslih. Vidimo da se odrasli sve više uključuju u dječje aktivnosti i igru tako da ih potiču, organiziraju dječja druženja kako bi djecu zabavili, podučili i držali ih na sigurnom te je sve manje spontane igre inicirane od strane djeteta. Sjetite se, kad ste zadnji put vidjeli klince kako na kvartovskom igralištu igraju neku igru? Odrasli sve više određuju kada će se dijete igrati, gdje, kako i s kim. Tako djeca ostaju ovisna o vodstvu i strukturi koje im netko nudi izvana i ne razvijaju vlastite sposobnosti regulacije potreba, interesa i osjećaja.
4. Želimo spasiti djecu od neugode. S idejom da želimo da su nam djeca sretna i zadovoljna, spašavamo ih od bilo koje nelagode, frustracije pa im rješavamo probleme i fokusiramo se na težnju da budu uvijek sretna i zadovoljna i da ne osjete neugodne osjećaje, kao što su tuga, frustracija, ljutnja. No radi se o osjećajima koji su životno važni i jedna od najvažnijih vještina je upravo mogućnost regulacije neugodnih osjećaja koja se ne može razviti ako djecu od njih zaštićujemo.
5. Manje igre, a više ekrana. Djeca se sve manje igraju vani i s drugom djecom, a sve su više pred ekranima koji nude instant zabavu. Općenito je prisutan pasivan životni stil koji uključuje jako malo kretanja i puno sjedenja.
6. Sve više obaveza. Sve mlađa djeca imaju sve više obaveza izvan škole i rasporedi su im popunjeni. „Engleski jezik, ritmika, nogomet, a htio bi i gitaru svirati…“ Izvanškolske aktivnosti ostavljaju vrlo malo vremena za slobodnu igru i za – dosadu. A bez toga da je iskuse, djeca nikad neće naučiti suočavati se s njom, otkriti što to zaista žele i ići u tom smjeru.

 Djetinjstvo je period kada gradimo temelje. Napravimo ih snažne i dobre.

“Lakše je graditi snažnu djecu, negoli popravljati slomljene ljude.” (Fred Rogers)