Terapija igrom – čudesno putovanje

U svom radu susrećem djecu i obitelji koji se javljaju zbog vrlo različitih razloga. Ponekad roditelji dođu po savjet, ponekad se dugo pokušavaju boriti s određenim problemom i isprobali su sve što su čuli od obitelja, prijatelja i interneta. No neki dođu u ranoj fazi i pokušavaju prevenirati moguće probleme.

“Evo vam ga, pa mu vi objasnite.”

Terapija igrom put je i proces za dijete, obitelj i terapeuta za koji je temelj uspostava dobrog odnosa. Dakle, terapija igrom nije jednokratni razgovor između terapeuta i djeteta u kojem terapeut djetetu „objasni“ da nema razloga da se primjerice boji, da nije lijepo udarati drugoga ili da je dobro i korisno na vrijeme početi pisati lektiru.

Kao što sam pisali u prošlotjednom blogu, takav pristup ne funkcionira jer dječji mozak još nije dovoljno razvijen da bismo verbalnim i racionalnim putem pristupili dječjim osjećajima te potaknuli i podržali promjenu.

Kako izgleda cijeli proces?

• Najprije se dogovora razgovor s roditeljima, bez djeteta, tijekom kojeg se terapeut upoznaje s djetetovim problemom.
• Nakon prikupljanja svih važnih informacija, slijedi uvodni dio procesa, tijekom kojeg se dijete i terapeut se upoznaju, razvijaju odnos koji je ključan za postizanje promjene, gradi se osjećaja povjerenja i sigurnosti.
• U fazi rješavanja problema, dijete kreće u izražavanje svojih osjećaja i terapijski rad. U početnom periodu ove faze privremeno može doći do regresije, odnosno do slabijeg funkcioniranja u određenom području, što je uobičajna reakcija, koja se savlada osjećajima samopuzdanja nakon rješavanja problema.
• U završnom periodu terapije čini se osvrt na proces i postignuto i dijete priprema za završetak.

Kako terapija igrom funkcionira?

U terapiji igrom djetetu se pruža mogućnost da kroz igru u terapeutskom kontekstu:

• izrazi nakupljene osjećaje napetosti, frustracije, nesigurnosti, agresije, straha…
• proigravanjem tih osjećaja, dijete ih izražava, suočava se, uči kako ih regulirati ili ih napušta
• pritom djeca otkrivaju i svoje snage, samopouzdanje, bolje se suočavaju sa problemima, teškim situacijama i uče regulirati vlastite emocije.

Već u početnim fazama terapije uočavamo da su djeca opuštenija, a postepeno razvijaju samopouzdanje, samostalnost, adekvatnije izražavaju osjećaje, manje sudjeluju u konfliktima, a odnosi s odraslima i vršnjacima su bolji. Konačno, vidimo potpuno rješavanje problema ili napredak u njhovom razrješavanju.

Koliko terapija traje?

Trajanje terapije ovisi o vrsti teškoća i njihovom trajanju, kao i o podršci roditelja i temperamentu djeteta. Svakako treba imati na umu da dijete u tom procesu ne možemo požuriti, osobito ako se problem razvijao dulje vrijeme. Prosječan broj susreta je 15-20, iako neka djeca trebaju svega nekoliko seansi, no neka, sa duljim ili ozbiljnijim problem, i veći broj susreta.

Tko je sve uključen?

S obzirom da je dijete dio obitelji, roditelji su važan dio promjene i uključeni su u savjetovanje ili druge oblike rada (primjerice zajedničke susrete sa djetetom). Kad je potrebno, uz dozvolu roditelja kontaktiraju se i vrtić / škola radi boljeg upoznavanja problema i usklađivanja postupaka.

Postoji li više vrsta terapije igrom i koju odabrati?

Kao i u drugim psihoterapijskim pravcima postoji više različitih vrsta terapije igrom.
U Centru za terapiju igrom uvažavamo različitost osobnosti i potreba djeteta i obitelji te prilagođavamo pristup klijentu, a ne obrnuto. Pažljivo upoznajemo i procjenjujemo potrebe i poteškoće i temeljem toga preporučujemo najadekvatniji pristup.
Terapeuti u Centru su educirani i certificirani iz slijedećih oblika terapije igrom te se kontinuirano usavršavaju kod vodećih svjetskih stručnjaka.

1. Terapija igrom usmjerena na dijete (Child-cemtered play therapy)
2. Filijalna terapija igrom
3. Integrativni pristup po modelu Rocky Mountain Play Therapy Institute
4. Test svijeta
5. Learn to play
6. Theraplay

Ali nisam baš sigurna…

Međutim, potražiti pomoć stručnjaka često nije lako. Kad dijete ima problem ili se s njime ne razumijemo, možemo se osjećati krivima ili nedovoljno dobrim i odlazak psihologu može biti vezan uz mnoge brige i strahove.

 

Ja sam kriva zato što moje dijete ima problem, jer da sam bila bolji roditelji,
sad ne bi bilo ovako. Psiholog će to samo potvrditi.
Ako krenemo kod psihologa, drugi će misliti da sam loš roditelj! Trebao bih znati rješiti sam probleme svog djeteta.
Moje dijete nije ludo!
Dijete će problem prerasti…
Terapija su preskupe. Ne možemo si to priuštiti.

O tim dilemama, kako odrediti je li vrijeme za odlazak stručnjaku i kojem stručnjaku se zapravo obratiti, čitajte slijedeći četvrtak.