Dosada je ljepljiva kao žvaka

Doo-saa-dnoo mii jee…

Rečenica koju smo čuli milijun puta. Praznici su u punom jeku. I ako ste sebi i obitelji dozvolili nešto slobodnog vremena, bez plana, strukture i rasporeda, vjerojatno ste čuli tu rečenicu. Dijete je pomalo cendravo, iziritirano, ne zna što bi samo sa sobom. Možemo osjećati pritisak da nešto učinimo, da mu strukturiramo vrijeme, osmislimo igru ili barem ponudimo prijedloge…“Možeš se poigrati s legićima“ ili „Vidi kako je ovo zabavno“ ili neka druga varijanta. I sve se redom odbijaju dok ne dođemo do ne-daj-bože varijante „Čeka te lektira“. Prije ili kasnije hvatamo se čarobnog štapića – ekrana!

Dakle, upoznajmo gospođu Dosadu.

Dosada je gadna stvar. Dooo-saaaa-daaaa…. Rasteže se kao žvaka. Ljepljivo, iritantno, ne pušta… Mene podsjeća na tišinu, osunčane sobe s razbacanim igračkama po tepihu orijentalnog uzorka…. Kad pogledaš prema snopu svjetlosti koji pod kutem pada kroz prozor vidiš prašinu kako putuje i zapleše na trenutke. Ili na dokona ljetna popodneva u gradu. Ono kad izađeš na ulicu i jednako isijava iz asfalta kao iz zraka. A nigdje nikog. Park mami svojim hladom i obećanjem čarolije. Jer znam da se u onom veeelikom grmu s narančastim bobicama krije čitav jedan svijet. Ipak se začula škripa ljuljački… Netko je ipak tu… Samo da nije ona mala Ivana koja stalno štipa i gura…

No, što s dosadom klinaca?

Dosada. Gadan osjećaj. No zapravo nužan i vrlo koristan osjećaj.

Dosada je neugodan osjećaj koji se javlja kada nam se javi prazni hod i koji nas svojim neugodnim senzacijama motivira da promijenimo situaciju. Da nešto napravimo. Da nešto smislimo. Stvorimo. Kreiramo. A kod djece to često bude simbolička igra. Radi se o igri u kojoj djeca koriste određene predmete kao simbole, odnosno kao zamjenu za nešto drugo, zamišljaju i grade priče i proigravaju je. Iako zvuči jednostavno, trivijalno, pomalo otrcano i staromodno u današnje doba kada smo okruženi elektroničkim igračkama, ekranima, socijalnim mrežama i raznim oblicima virtualnih stvarnosti, ona je toliko nužna i nezamjenjiva za dječji razvoj.

Naime, kroz dug niz godina evolucijski smo se razvijali tako da upravo igra gradi i razvija mozak djece.  Ono što pouzdano znamo zahvaljujući razvoju neuroznanosti jest da je razvijenost simboličke igre usko povezana s razvojem. Kada izostaje ili je siromašna, redovito se radi o određenim razvojnim teškoćama (poput teškoća iz autističnog spektra) ili emocionalnim problemima. Nažalost današnji stil i način života u vrlo velikoj mjeri onemogućavaju razvoj simboličke igre kod djece i zaista u praksi vidimo poplavu problema s razvojem pažnje, govora, socijalnih vještina, nemogućnošću regulacije emocija i ponašanja. U praksi vidim ponajprije tri dominantna razloga:

1. Veliki komad vremena koji mala djeca provedu pred ekranima.
2. Zaštitnički odgojni stilovi roditelja koji teško podnose da se kod djece pojavi bilo koja neugodna emocija i koji su nekako stekli ideju da je njihov osnovni cilj da djeca u svakom trenutku budu – sretna. I kad god se pojavi bilo koja nelagoda, oni su tu da je rješavaju. Kada se dijete ljuti jer ne dobije ono što želi, odvraćaju mu pažnju kako se ne bi suočilo s frustracijom i ljutnjom; kada dijete protestira jer se ne želi odvojiti od roditelja, po skrivećki se iskradaju; kada se dijete baci na pod u dućanu, kupuju mu sve samo da prestane; kada dijete izrazi dosadu, osjećaju silnu obvezu zabaviti ga pa smišljaju igre, predlažu ili ga odmah ga „ukopčaju“, odnosno daju mu taj i taj crtić, igricu, mobitel…
3. „In“ je stalno biti zaposlena, vrlo aktivna i uključena u mnogo različitih aktivnosti – dakle, kao što dr. Belton kaže, na kulturološkoj razini pozitivno se vrednuje kada smo stalno preokupirani, zaposleni, aktivni.

 

No, vraćanje osmijeha na lice djeteta uvijek i stalno zapravo je – problem.

Naime, osjećaji frustracije, ljutnje, tuge, dosade… Jesu neugodan, no sastavni dio života. I ideja je ne da ih ukinemo, jer je to naprosto nemoguće, već da se naučimo nositi s njima. To znači naučiti ih prepoznavati, razumijevati, regulirati i adekvatno izražavati. I to nije nimalo jednostavno, i ako ćemo biti iskreni, vještina je koju usavršavamo čitav život. Cilj odgoja nije da spasimo djecu od nelagode nego da im damo alate kako se kompetentno nositi s neugodnim osjećajima i situacijama.

Dosada je super korisna.

Dakle, i dosada, kao jedan od neugodnih i iritirajućih osjećaja, zapravo je vrlo korisna za dječji razvoj jer omogućava razvoj važnih sposobnosti i vještina:

• Kako se nositi i tolerirati neugodne osjećaje
• Istraživati vlastite interese
• Smisliti ideju
• Planirati izvršavanje ideje
• Rješavati probleme koji se putem jave
• Razvijati kreativnost.

Nema kreativnosti bez dosade.

Istraživanja (dr. T. Bolton, University of East Anglia) pokazuju kako su osjećaji dosade i kreativnosti povezani, odnosno da nema razvoja kreativnosti bez perioda dosade i nestrukturiranog, slobodnog vremena. Naime, srž kreativnosti sastoji se upravo od „stvaranja unutarnjih poticaja“ za razliku od toga da nam je sve ponuđeno izvana.

Kako učiniti da djeci postane i ostane dosadno?

Dakle, za dječji razvoj je dobro da osjete dosadu i nauče je regulirati.

1. Osigurajte slobodno nestrukturirano vrijeme, bez plana, rasporeda, prijedloga i, nadasve, ekrana.
2. Najvažnija edukativna aktivnost i poticaj za razvoj dječjeg mozga u predškolskoj dobi je slobodna simbolička igra.
3. Maksimalno ograničite upotrebu ekrana. Imajte na umu da već dva sata ekrana (i TV i komp i tablet i mobitel, dakle sve zajedno) u predškolskom periodu je povezano s nizom teškoća na razvojnoj, emocionalnoj i kognitivnoj razini.
4. Manje je više. Iako imamo ideju da je poticanje dječjeg razvoja super korisna stvar, dojma sam da smo došli do točke „prestimuliranja“ dječjeg razvoja s toliko aktivnosti da su djeca preplavljena, pod stresom, bez mogućnosti slobodnog vremena u kojem jednostavno neće raditi „ništa“.
5. Vratite se prirodi, omogućite istraživanje, trčanje, penjanje…
6. Kada dijete kaže da mu je dosadno, najčešće je dovoljno ako to prepoznate i budete vrlo dosljedni u poruci djetetu „Dosadno ti je. Ne znaš što bi radio. Sigurna sam da ćeš se snaći.“ Nakon nekog vremena, većina roditelja iznenađeno primijeti kako je dijete osmislilo igru i pronašlo si zanimaciju.
7. Ponekad nekoj djeci treba podrška u tom procesu osamostaljivanja. Možete sjesti s djetetom i napraviti popis stvari koje može raditi kada osjeti dosadu. Kada vam se požali na dosadu, možete ga uputiti na popis.

Vrijeme za sanjarenje i dosađivanje.

Dakle, dosada, iako neugodan osjećaj, nužan je za razvoj djeteta i mnogih važnih sposobnosti i vještina – kreativnosti i mašte, planiranja, organizacije, slobodne simboličke igre… Iako često imamo poriv spasiti dijete od nelagode, naše nije da ga spašavamo od života, već da ga opremimo s najboljima alatima kako ga živjeti. A kako se nositi s neugodnim osjećajima jedan je od najvrednijih životnih vještina.

Stoga je moj prijedlog da jedna od novogodišnjih odluka bude upravo da u svoj raspored stavite vrijeme za sanjarenje i dosađivanje.